sanskimostgrb SANSKIMOsTvelika


zastavaBiHOpćina Sanski Most

Geografija

Sanski Most sa okolinom nalazi se u srednjem toku rijeke Sane, sa osloncem na planinu Grmeč na zapadu i planine Mulež i Behremaginicu na istoku. Područje općine Sanski Most ima rijeku Sanu i osam rječica; Sanicu, Dabar, Zdenu, Blihu, Majdansku Rijeku, Japru, Sasinku i Kozicu, te nekoliko kraćih ponornica. Na sanskom području ima nekoliko jakih kraških vrela koja su istovremeno i izvori rječica; Saničko vrelo, Dabarsko vrelo i vrelo Zdene. U selu Ilidža, podno planine Mulež, ima jači izvor radioaktivne sumporne vode sa značajnim ljekovitim svojstvima. Na svom području ima i nekoliko većih pećina među kojima su Hrustovačka i Dabarska. Zbog otvorenosti doline Sane prema sjeveru ovo područje je pod uticajem srednjoevropske klime.

Prethistorija i Rimski period

S obzirom na povoljan geografski položaj i klimu, područje sanske općine bilo je naseljeno i u predhistoriji. Na to upućuju brojna nalazišta - gradine kako ih narod naziva. Predhistorija za ovo područje je vrijeme prije dolaska Rimljana u ove krajeve i ovladavanje njima. Do sada otkriveni spomenici i drugi nalazi u ovom području nisu dali podatke o toponomiji i stanovništvu ovoga kraja. Međutim, antički izvori ukazuju na to da su u dolini rijeke Sane i Vrbasa živjeli Mazeji, Ilirsko pleme. Oko 820 godine spominje se malo naselje po imenu mren tj luka mren.iz toga naselja se razvio grad po imenu sanski most ali taj razvoj je sporo tekao.

Srednji Vijek

O ranom srednjem vijeku pa sve do 13-tog vijeka, o ovom kao i o ostalim okolnim područjima, nema nikakvih tragova, što ne znači da ona nisu bila naseljena.

Najstariji do sada pronađeni dokument koji govori o ovim krajevima je Listina Bele IV od 20. jula 1244. godine. U tom dokumentu, uz Usoru i Soli, spominju se za vladavine Matije Ninoslava i ovi krajevi.

Dosadašnji radovi historičara, putopisaca i drugih, a na osnovu pronađenih i djelomično publiciranih dokumenata, ukazuju na to da je ovo područje, najprije kratko vrijeme, pripadalo Hrvatskoj, a potom srednjovjekovnoj bosanskoj državi.

Prema jednom dokumentu od 30. marta 1304. godine stanovništvo u " Donjim krajima " je bilo patarenske vjeroispovijesti, zbog čega je došlo do sukoba između bosanskog Bana Mladena ( katolika ) i Knezova Hrvatinića (patarena).

U Listini Bele IV od 20. jula 1244. godine prvi put se spominju i župe:

sanska, dubička, mrenska i vrbaška, koje čine Donje krajeve. U jednom dokumentu iz 1258. godine spominje se sanski župan ( knez ) Mihailo, a prema drugom dokumentu od 15.03.1264. godine taj sanski župan prodaje zemlju " krala " opatiji topuskoj.

Polovinom 13-tog vijeka u naslovu bosanskog bana spominju se i Donji kraji. Oni su najprije zahvatali krajeve južnije od područja današnjeg Sanskog Mosta, ali su se potom proširili i na područje srednjeg toka rijeke Sane.

Prema jednom dokumentu iz 1334. godine Sana je imala crkveni distinkt vezan uz zagrebačku biskupiju.

U borbama ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda protiv bosanske i hrvatske vlastele župa Sana je došla u ruke Kralja Sigismunda. On ju je 1413. godine oduzeo od vojvode Hrvoja i poklonio knezovima Blagajskim. Zato je vojvoda Hrvoje 1415. godine nastavio borbu protiv Sigismunda zajedno sa Turcima.

Sva do sad navedena dokumenta nedvosmisleno potvrđuju da je postojao grad Zana ( Sana ), da je postojala župa Zana ( Sana ), a pošto su srednjovjekovne župe nosile ime prema glavnom gradu župe to znači da je glavni grad župe Sana bio grad Sana.

Osmansko Carstvo

Nakon mnogih bitaka i promjene vladara sanska oblast od 1499. godine pripada pod upravu Osmanlija, a Kamengrad je jedno od njihovih glavnih uporišta.

Historija sanskog područja u prva tri vijeka turske vladavine je veoma malo istražena. Ono što je poznato, vezano je isključivo za tvrđavu i naselje Kamengrad, a nešto kasnije i tvrđavu i naselje Stari Majdan. Kad su Turci zauzeli Kamengrad, on je postao i sjedište istoimene nahije, koja je obuhvatala i dio nekadašnje sanske župe. Kad su Turci 1565. godine zauzeli Krupu, u nju je prešla većina kamengradske posade, a Kamengrad gubi onu ulogu i moć kakvu je imao do tada. U dubičkom ratu 1788.-1791. godine koji je započela Austrija protiv Turske napadima na granicu oko Une i u Lici, vjerovatno su učestvovali i muslimani sa sanskog područja koji su dali veoma jak otpor austrijskim četama. Kako je tada Turska izgubila neke gradove došlo je do brojnog povlačenja muslimanskih porodica sa tog područja u područje sanske doline. Nakon ukidanja bihaćkog sandžaka 1711. godine reorganizacijom bosanskog pašaluka, Kamengrad je postao središte novog kadiluka, kakav su status imali i Banja Luka, Bihać, Jajce i dr.. Njegovo sjedište je tada bilo u Starom Majdanu ( Madeni Atik ). Tada je kadiluk Kamengrad obuhvatio ove župe i gradove: Kamengrad, Pećigrad ( Tur Mihalpekler ), Šturlić, Mala Kladuša, Velika Kladuša, Podvizd, Vranograd ( Vranograč ), Todornovi, Bužim, Stijena, Stari Majdan ( Madeni Atik ), Sana ( Ključ ), Bilaj, Blagaj, Jezerski, Krupa, Otoka ( Adai Kebir ), Most na Sani ( Džisri Sana ), Cazin i Ostrožac.

Da su uporedo postojale nahije Sana i nahija Kamengrad, potvrđuju dva turska deftera. Prema ovim propisima izlazi da nahija Kamengrad zahvata područje zapadno, sjeverno i južno od Kamengrada, i nešto teritorije istočno od njega; Pobrežje i neka sela na desnoj obali rijeke Sane, a južno od današnjeg Sanskog Mosta: Tominu, Kijevo i Čaplje. Nahija Sana zahvata sela sa obadvije strane rijeke Sane a sjeverno od današnjeg Sanskog Mosta: Oštru Luku, Sasinu, Stratinsku i Čarakovo. Kapetanije u pograničnim krajevima Bosne i Hercegovine, među kojima je i Kamengradska, imale su imena prema gradovima. Jedna takva je i Džisri Sana kapetanija (džisum, arapski - most).


U 1796.g. i 1812. godini spominje se kapetan Mustafa-beg, koji je umro 1813. godine. Njega je naslijedio Murat-beg, koji je 27. septembra 1822. godine fermanom izgubio titulu kapetana, a za nasljednika je imenovan Husein-beg, sin Hasana-bega Čekića, koji je najvjerovatnije bio posljednji kapetan u ovoj kapetaniji, jer su kapetanije ukinute 1835. godine. Međutim, istina je drugaćija, jer postoje kako predanja, tako i činjenični dokazi. Naime, kapetani Kamengrada bili su do iza 1700. godine iz nepoznate ili nepoznatih porodica, a onda je kapetanija došla u ruke jedne grane novskih Cerića. Prvi po imenu poznati kapetan bio je Omer - aga. Spomen mu se sačuvao u jednom jajačkom sidžilu. On je 11. Redžepa 1105 (5 III 1694) prisustvovao kao svjedok na jednom vjenčanju. Nešto prije toga, tj. 24. Zilkade 1104 (27 VII 1693) izdao je bosanski vezir bujruldiju jajačkom kadiji, da se pobrine za konje koji će prenijeti četiri tovara baruta u Kamengrad i palanke njegova područja. Baš toga vremena harale su hrvatske čete Vakuf, Majdan i druga mjesta oko Kamengrada pa će s ovim u vezi biti slanje municije i boravak kapetana Omer-age i novskog dizdara Arslan-age u Jajcu. Godine 1629 hrvatske su čete popalile Majdan, a sljedeće su ga godine i zauzele na kraće vrijeme. Godine 1699 bio je zapovjednik kamengradske krajine od Sane do Krke Ibrahim - aga. Poslije ove dvojice u poznatim izvorima nema spomena kamengradskim (majdanakim) kapetanima sve do druge polovice XVIII vijeka, ali se je iz više isprava vidjelo da je kapetanija postojala. Što se zna iz porodice Cerića bila su četiri kamengradska (majdanska) kapetana: Mehmed, sin mu Alija, unuk Salih i praunuk Derviš.

Mehmed - kapetan. O njemu se zna samo iz predanja. Kako mu nema mezara ni u Starom Majdanu ni na Brdarima, moglo bi biti da je poginuo u Dubičkom ratu, kako i predanje kaže. Svakako je bio kamengradski kapetan u drugoj polovini XVII vijeka kao i sin mu i nasljednik Ali-kapetan. Njegovo je ime zapisano na nišanu njegova sina Salih-kapetana. Završio je kapetanovanje oko 1800. godine. Predanje kaže da je sahranjen na Brdarima ali njegovog nadgrobnog spomenika nije bilo. Ali-kapetanov sin i nasljednik je Salih-kapetan. Sigurno se zna da je bio kapetan do svoje smrti 1827. godine. Umro je na svom imanju u Lušci Palanki i odande je prevučen na kolima u Stari Majdan i pokopan desno od ulaza u džamiju. To je put preko 30 km. Svijet s ovog kraja rado je davao volove da vuku kola s mrtvim tijelom, jer se svak bez razlike na vjeru, veselio što je nestalo jednog teškog zulumćara. (U ovome se kraju pripovijeda, kako se za uprave Salih-kapetana desio Ramazan i katolički Božić u isto vrijeme i kako je neki Katolik uoči Božića ubio krme, kad su Muslimani klanjali teraviju. Cika krmeta čula se u džamiju. Sutradan je imam tužio tog kršćanina kapetanu i on ga je odmah pozvao da ga sudi. U prisustvu imama i drugih ljudi pitao je kapetan toga kršćanina šta je on prošle noći uradio, i kad je on odgovorio da ne zna da je išta krivo učinio, kaže mu kapetan zašto ga imam tuži. "Jesam kapetane - odgovori kršćanin - nama je Isus zapovjedio da o Božiću nešto zakoljemo, pa ja eto učinio kako je zapovjeđeno". kapetan je pogledao imama i odgovorio "Ovdje nema suđenja, jer se krst krije za jaka leđa. Idi, krstu, i slušaj Isusa!". Ovo priču su pričala trojica Muslimana. Vidljivo je njegovo ponašanje kao akt tolerancije jer je došao od čovjeka čijoj se smrti radovala čitava kapetanija.) Salih-kapetan je imao tri sina: Derviša, Ahmeda i Aliju od kojih su posljednja dvojica pokopani na Brdarima. Ali-beg je umro 1880. godine a kapetaniju je naslijedio Derviš-beg. U narodu je zvan i Dedo-kapetan, nije bio ništa bolji čovjek od oca. Pošto je bio pristaša reformama Zmaj od Bosne je naredio da mu se spali odžak. On je ostao vjeran sultanu i pokoravao se bosanskom veziru. Nakon ukinuća kapetanija postao je muselim i u svojoj nahiji i dalje provodio zulume. Tek kad je bosanski vezir Čerkez Hadži Ćamil-paša 1846. godine izdao naredbu o nizamskoj nošnji i zabranio upotrebu naziva kapetana, koji se i nakon ukinuća upotrebljavao u privatnom razgovoru, diže se Krajina zbog toga na ustanak. Kažu da je bio tada prognan kao jedan od vođa i Derviš-beg u Janjinu, dok Jukić zna da ga je prognao Omer-paša Latas 1851. godine. Tako je i posljednji kamengradski kapetan ostavio kosti izvan Bosne. Derviš-beg je imao tri sina, od kojih je Ibrahim-beg umro 1846, a Tosun-beg i Hrustem-beg doživješe okupaciju Bosne 1878. Sva trojica su umrli na Brdarima i ondje su pokopana na porodičnim mezarlucima. U istim je mezarlucima pokopana i Fatima (zvali su je Naja), kći Mustafe, bihaćkog kapetana. Umrla je 1242 (1826). Ona je bila žena Salih-kapetana Cerića. Tradicija zna da je Derviš-kapetan imao ogroman posjed, koji se sterao od Sane do Iline vode i da ga je uglavnom pribavio svojoj kući kupnjom, tako da bi prodavcu pošteno isplatio ugovorenu sumu, a kad bi ovaj otišao, on bi za njim ponekad opremio svoje ljude koji bi mu novac oteli i predali kapetanu. Kao kadiluk Kamengrad je osnovan između 1562 i 1574, kad je bio u sastavu Bosanskog sandžaka. Što se tiče teritorijalnog opsega Kamengrada kao kadiluka u najranije doba zna se da su mu, pored Kamengradske, pripadale još i nahije Sana ili Ključ, Sanica i Bilaj-Blagaj. Na teritoriji ovog kadiluka spominju se u izvorima gradovi: Kamengrad, Pećigrad (turski Mihapekler), Mala i Velika Kladuša, Šturlić, Podzvizd, Vranograč, Todornovi, Bužim, Stijena, Stari Majdan (Madeni Atik), Jezerski, Krupa, Otoka (Ada-i Kebir), Sanski Most (Džisri Sana) i Cazin.
Turci su u pograničnim područjima gradili utvrđenja od drveta, koja su zvali palanke. Na ovom području postoje dva naselja koja su se razvila iz palanke: Lušci Palanka i Tominska Palanka. Turska feudalna gospoda je po svojim spahilucima (imanjima) gradila kamene dvorce (kule), na više spratova i u njima stanovala, a kad je bilo potrebno iz njih se i branila, te su takve kule bile osnova za osnivanje gradova-naselja. Takvih gradova i kula bilo je i na sanskom području. Poznatiji gradovi su: Kamengrad, Mren, Kamičak, Vakup (Sanski Most), Stari Majdan i Japra, a kule: Miralimova kula (Tomina), Cerića kula (Brdari), Kula u Lipniku, Kula u Kamengradu, Kula u Starom Majdanu. Prodor Turaka u ove krajeve izazvao je velike promjene u sastavu stanovništva, te intenzivnije naseljavanje muslimanskog stanovništva u ove krajeve, uslijedilo je u 18-tom vijeku povlačenjem Turaka iz Like i još nekih područja Hrvatske.Tursko carstvo je izmjenilo demografsku kartu sanske opstine tako sto je dio stanovnistva poturcila tj prevela na islamsku vjeru.Dokaz tog obrta su i mnoge porodice koje nose srpska prezimena a i hrvatska. Naseljavanje hrišćanskog stanovništva je naročito intenzivno polovinom 19-tog vijeka, a još više nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine poslije 1878. godine. Tada dolazi do većeg pomjeranja Srba i Hrvata iz sela u veća naselja (palanke, varošice ), koja su do polovine 19-tog vijeka bila isključivo muslimanska.Tokom zadnjeg rata od 92 do 95god izmjenjivana je demografska karta nekoliko puta.Sadasnje stanje je u velikoj suprotnosti s popisom iz 91 godine,ali u korist muslimanskog zivlja.

Austro-Ugarska Monarhija

O događajima i razvoju sanskog kraja u 19-tom i 20-tom vijeku, ima dosta podataka u dokumentima, pa ipak ni za jedan period u tim vijekovima, zaključno sa okupacijom zemlje 1941. godine, nema dovoljno ni dokumenata ni podataka za potpunije praćenje razvoja događaja u sanskom kraju. Najveći broj dokumenata omogućuje tek da se u sklopu općih zbivanja na širim područjima (Bosanska krajina, Bosna i Hercegovina i Jugoslavija), tek malo spomenu neke pojedinosti vezane za sansko područje.

Od Austro-Ugarske je zavisilo kada će i kako izvesti okupaciju Bosne i Hercegovine. Da bi za tu odluku dobila podršku i Hrvata i Muslimana, pa i Srba, ona je preko svojih diplomata i agenata razvila propagandu u Bosni i Hercegovini. Zbog znatne propagande jednog dijela klera, Hrvati su u većini prihvatili okupaciju, dok su jedino muslimani organizovali brojne jedinice za borbu protiv okupacijskih trupa. Austro-Ugarska je započela okupaciju Bosne i Hercegovine 29.jula 1878. godine. U Bosanskoj krajini su vođene najžešće i završne borbe. Nakon zauzeća Ključa 8. septembra uslijedilo je zauzimanje Sanskog Mosta, Starog Majdana i Kamengrada. Dolaskom na ove prostore Austro-Ugarska je provela i novu administrativnu podjelu na kotare ( srezove ) i okruge. Prema jednom popisu stanovništva iz 1910. godine kotar Sanski Most je imo površinu od 1017 km 2 , dvije gradske općine ( Sanski Most i Stari Majdan ) te 38.422 stanovnika, a prema nacionalnoj strukturi na ovom području su živjeli: Muslimani, Srbi, Hrvati, španski Jevreji te jedan evangelista. Samo Sanski Most je prema popisu stanovništva imao 1914. godine 2.234 stanovnika, od toga 1.249 Muslimana, 679 Srba, 249 Hrvata, 41 španjolski Jevreja, 1 evangelistu i 14 Jevreja. U gradu je bilo preko 50 trgovina i zanatskih radnji, jedan hotel, zatim Agencija Zemaljske banke . U toku prvog svjetskog rata 1914-1918. godine Austro-Ugarska je mobilisala veliki broj ljudi iz Bosne i Hercegovine, i poslala ih na bojište prma Italiji, Srbiji i Rusiji.

Kako je rat odmicao Austro-Ugarska je sa svojim saveznicima trpjela sve veće gubitke, te je na sanskom području 1917/18. godine bilo jako puno dezertera. Nakon poraza na balkanskom a potom i italijanskom frontu, došlo je do pada Austro-Ugarske, te stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1. decembra 1918. godine u Beogradu. Agitacija za pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji je bila veoma jaka te je ona na kraju i pripojena 1918. godine. Za vrijeme postojanja Kraljevine SHS od 1. decembra 1918. godine, odnosno Kraljevine Jugoslavije od 6. januara 1929. godine Sanski Most je bio središte sreza. Od 1929. do 1941. godine srez Sanski Most je u sastavu vrbaske banovine. Sanski srez je 1930. godine imao 87 naselja raspoređenih u 8 općina: Budimlić Japra, Dabar, Gornji Kamengrad, Lušci Palanka, Sanski Most, Sasina, Stari Majdan i Tomina. Prema tome teritorija današnje sanske općine ( ranije sreza ) 1931. godine je imala 50.671 stanovnika, a početkom 1941. godine 65.880 stanovnika.

II Svjetski Rat

U toku II svjetskog rata na ovim područjima došlo je do masovnijeg odziva stanovništva koje je stalo u odbranu zemlje. Od značajnijih događaja izdvajamo Drugo zasjedanje ZAVNOBIH- a u Sanskom Mostu ( 30.6.-2.7.1944. godine ). Prema statističkim podatcima na području općine Sanski Most u toku II Svjetskog rata bilo je 3605 žrtava. Po završetku II svjetskog rata krenulo se u obnovu porušenog grada, te prema jednom članku Enciklopedije Jugoslavije iz 1968. godine je zapisano: " Sanski Most, varoš i središte općine u srezu Banja Luka. Leži na 158 m nadmorske visine. Ima pilanu, građevinsko i električno preduzeće, tvornicu panel ploča, ciglanu, rudnik uglja u Kamengradu, te stovarište duhana. Kroz Sanski Most prolazi uskotračna pruga Prijedor-Drvar-Lička Kaldrma ".


Prikaži Crobihtour.com na većoj karti